Uvod bogatstvo, ugled i mo?. Ona tvori osnovicu sistema

Uvod

 

Odre?ene
društvene skupine imaju zajedni?ke identitete, interese i sli?ne na?ine života.
Me?utim, društvena nejednakost može postojati i bez društvenih slojeva. Ondje
gdje su nekad postojale klase, ?iji su ?lanovi imali neku vrstu svijesti i
interese sad postoji neprekinut kontinuitet statusa po zanimanju, odre?en razli?itim
stupnjem ugleda i ekonomskog nagra?ivanja. Time je hijerarhija pojedinaca
zamijenila hijerarhiju društvenih skupina. „Me?u ?lanovima svakoga sloja
postoji tendencija da razvijaju vlastitu subkulturu, tj. odre?ene norme,
stavove i vrijednosti koji su osebujni za njih kao društvenu skupinu.
Subkulture slojeva pokazuju tendenciju da budu veoma razli?ite kad su
mogu?nosti za kretanje iz jednog sloja u drugi vrlo malene” (Haralambos,
1994:37-38). Ona može biti usmjerena prema gore, kao na primjer prijelaz iz
radni?ke u srednju klasu ili obratno. U zatvorenim sistemima koji nude male
mogu?nosti za društvenu pokretljivost, položaj pojedinca je obi?no pripisan,
uvjetovan ro?enjem i pojedinac ne može u?initi gotovo ništa da ga izmijeni. Za
razliku od toga, sistem stratifikacije u kapitalisti?kom društvu može poslužiti
kao primjer visoke društvene pokretljivosti ili otvorenog sistema. Neki tvrde
da je klasna pozicija ste?ena vlastitim odlikama i sposobnostima. Mnogi sistemi
vjeruju da je društvena nejednakost biološki utemeljena. Ona je prirodna ili
fizi?ka, sastavljena od razlika u godinama, zdravlju, tjelesnoj snazim i
osobinama duha. Društvena nejednakost se sastoji od povlastica koje ljudi imaju
u odnosu na druge, kao bogatstvo, ugled i mo?. Ona tvori osnovicu sistema
društvene stratifikacije. Biološki faktori postaju važni u mnogima
stratifikacijskim sistemima zbog zna?enja koja im pridaju razli?ite kulture.
Takva vjerovanja služe da bi objasnila sistem, opravdala ga i legitimirala
pozivaju?i se na prirodu.

We Will Write a Custom Essay Specifically
For You For Only $13.90/page!


order now

 

 

 

 

Društvena stratifikacija – funkcionalisti?ko gledište

 

 

Funkcionalisti
„pretpostavljaju da postoje stanovite temeljne potrebe i funkcionalni
preduvjeti kojima treba udovoljiti da bi društvo preživjelo” (Haralambos,
1994:41). Oni polaze od pretpostavke da dijelovi društva tvore integralnu
cjelinu i tvrde kako je odre?eni stupanj reda i stabilnosti bitan da bi
društveni sistemi funkcionirali. U prvom redu, oni se bave funkcioniranjem
društvene stratifikacije, njezinim doprinosom održavanju i dobrobiti društva.

 

 

 

 

Talcott
Parsons

 

„Talcott
Parsons vjeruje da se red, stabilnost i suradnja u društvu temelje na
vrijednosnom konsenzusu, to jest na op?em sporazumu pripadnika društva o tome
što je dobro i vrijedno” (Haralambos, 1994:42). „Jezgra nekog društva kao
sistema jest strukturirani normativni poredak s pomo?u kojega je kolektivno
organiziran život stanovništva. Kao poredak, ova jezgra sadrži vrijednosti kao
i izdiferencirane i posebne navedene norme i pravila, a sve one zahtjevaju
kulturne reference kako bi dobile smisao i legitimnost” (Parsons,
1991:21). Stratifikacija je rangiranje jedinica u nekom društvenom sistemu u
skladu sa zajedni?kim sistemom vrijednosti, koje je prihva?en i prema tome
opravdan, ispravan i prikladan. To su „skupne predodžbe koje definiraju
poželjne tipove društvenog sistema.” (Parsons ,1991:161). Funkcionalisti
su skloni promatrati odnos izme?u skupina u društvu kao odnos suradnje i
me?usobne zavisnosti, budu?i da jedna skupina nije samodostatna i ne može
udovoljiti potrebama svojih pripadnika. Organizacija ?iji se raspon širi,
uklju?uje centralizaciju i diferencijaciju vodstva i autoriteta, prema ?emu se
odre?uje i status ovisan o važnosti posla koji obavljaju. Kao i razlike u
ugledu, nejednakost u mo?i se tako?er temelji na zajedni?kim vrijednostima. Mo?
je prihva?ena kao takva zato što se oni koji su na pozicijama vlasti služe
svojom mo?i da bi postigli zajedni?ke ciljeve, izvedene iz centralnih
vrijednosti društva. Parsons shva?a društvenu stratifikaciju i kao neizbježnu i
funkcionalnu za društvo zato što je izvedena iz zajedni?kih vrijednosti
društvenih sustava te služi integraciji razli?itih skupina u društvu.

 

 

 

Kingsley
Davis i Wilbert E. Moore

 

 

Davis i
Moore dokazuju kako postoje odre?eni funkcionalni preduvjeti kojima valja
udovoljiti da bi se sistem održao i funkcionirao. Jedan preduvjet je podjela
uloga i savjesna izvedba. „Socijalna nejednakost je nesvjesno razvijeno
sredstvo pomo?u kojeg se osigurava da najvažnije društvene funkcije obavljaju
najkvalificiraniji pojedinci” (Kuva?i?, 1990:50). Ljudi se razlikuju u
svojim sposobnostima i talentima, te se položaji koji tvore društvo razlikuju
na temelju njihove važnosti za održanje. „Jedna od bitnih funkcija
stratifikacije je povezati najsposobnije ljude s funkcionalno najvažnijim
položajima” (Haralambos, 1994:44). Visoke nagrade ugra?ene u te položaje
osiguravaju potreban stimulans i motivaciju za takvo djelovanje. „U svakome
slu?aju, primarni funkcionalni odnos izme?u odraslih pojedinaca i njihovih
društava ti?e se doprinosa odraslih kroz pružanje usluga, te zadovoljstava ili
nagrada što tako stje?u” (Parsons, 1991:24). „Najve?u nagradu i najviši
rang imaju oni položaji koji su: od najve?e važnosti za društvo i koji iziskuju
najve?e uvježbavanje i talent. Prvi faktor se ti?e funkcije i ima relativni
zna?aj, a drugi se odnosi na oskudicu sredstava” (Kuva?i?, 1990:347-8).
Važnost nekog položaja mjeri se stupnjom u kojem je taj položaj jedinstven i
stupnjom od kojega su drugi položaji ovisni o doti?nome.

 

 

 

Melvin
M. Tumin

 

Tumin
smatra kako razlike u pla?i i ugledu po zanimanju mogu biti posljedica razlike
u njihovoj mo?i, a ne funkcionalnoj važnosti. Davis i Moore smatraju da samo
ograni?eni broj pojedinaca posjeduje talent da stekne vještine potrebne za
funkcionalno najvažnije pozicije.

Tumin
upu?uje da ne postoji uspješna metoda mjerenja tih talenata i dokaz da je taj
talent potreban. Društvena stratifikacija može djelovati kao barijera
motivaciji i regrutiranju talenata. „Što je društvo kru?e stratificirano to je
manja šansa da ?e biti otkriven neki novi podatak o talentima njegovih
?lanova” (Kuva?i?, 1990:358). Što je klasna pozicija niža, to je ve?a
vjerojatnost da ?e okon?ati školovanje što ranije i manje se truditi da dospije
na visoko nagra?eni položaj. Tako?er, sebi?no korištenje mo?i za vlastite
interese može ograni?iti dolazak talentiranih pojedinaca na visoko nagra?ene
položaje.

Tek ako postoji uistinu
ravnopravan pristup regrutiranju i obuci za potencijalno nadarene osobe, mogu?e
je opravdati razli?ito nagra?ivanje kao funkcionalno.

Diferencijacija može
potaknuti neprijateljstvo, nepovjerenje i sumnji?avost. Ona razdvaja i
oslabljuje društvenu integraciju i smanjuje potencijal za društvenu
solidarnost.

 

 

 

Michael
Young

 

 

Young
zamišlja neko budu?e britansko društvo u kojem ?e najsposobniji zapremati
funkcionalno najvažnije položaje prema zaslugama s otvorenom mogu?nosti da
ostvare svoj talent. Taj sistem raspodjele uloga naziva se meritokracija.
Me?utim, on izražava sumnju da bi takav sistem bio funkcionalan za društvo.
Pripadnici nižih slojeva mogli bi postati demoralizirani. Budu?i da su svi
odgajani u ambicioznom duhu, neuspjeh bi ih mogao posebno frustrirati. Talent i
sposobnost bi se crpio iz nižih slojeva. U meritokraciji društveno inferiorni
zaista jesu inferiorni. Viši sloj bi mogao izgubiti sumnju u sebe i vladati
arogantno, preziru?i niži sloj, što bi moglo dovesti do sukoba. Ta slika
sugerira kako bi meritokratski sistem mogao biti disfunkcionalan. Ona izaziva
sumnju u liberalna na?ela pravednog društva.

 

 

 

 

Društvena stratifikacija – marksisti?ko gledište

 

 

 

Marksisti?ka
gledišta promatraju stratifikaciju kao strukturu koja ne integrira, ve? dijeli
i izrabljuje druge. Mo? vladaju?e klase izvire iz ?injenice da posjeduje i
kontrolira proizvodne snage te izrabljuje i tla?i podre?enu klasu. Prema Marxu,
„klasa je društvena skupina ?iji su ?lanovi ujedinjeni jednakim odnosom prema
proizvodnim snagama” (Haralambos, 1994:50).

Klase
nastaju kad se proizvodni kapacitet proširi izvan razine potrebne za opstanak,
što se doga?a kad zemljoradnja postane dominantna. Privatna imovina i višak
bogatstva tvore osnovicu za razvoj klasnih društava. „Odnos izme?u glavnih
društvenih snaga je odnos me?usobne ovisnosti i sukoba” (Haralambos,
1994:51). Politi?ka mo? vladaju?e klase stoga potje?e iz njezina vlasništva i
kontrole nad proizvodnim snagama, ?ime promovira svoje politi?ke i zakonske
interese. Ideologija kapitalizma kao slobodnog društva skriva pravu narav izrabljivanja
i tla?enja, a temeljni sukobi klasnog društva ostaju neriješeni. Prema Marxu
„povijest svih društava do danas je povijest klasne borbe” (Haralambos,
1994:52). Velike promjene u povijesti uklju?uju zamjenu jednog oblika privatnog
vlasništva drugim, i jedan tip proizvodnje drugim. On je pravio razliku izme?u
„klase za sebe” i „klase po sebi”. Klasa po sebi je skupina koja ima
zajedni?ki odnos prema proizvodnim snagama. U klasi za sebe ?lanovi imaju
klasnu svijest i solidarnost. Kona?na faza je postignuta kad ?lanovi spoznaju
da kolektivnom akcijom mogu zbaciti vladaju?u klasu. Marx je vjerovao da ?e
odre?eni ?initelji kao upotreba strojeva, razlika u bogatstvu i konkurencija
dovesti do propasti kapitalizma i komunisti?ke utopije kakvoj se nadao.

 

 

 

 

Društvena stratifikacija – veberovsko gledište

 

 

Weber
klasu definira kao skupinu pojedinaca koji imaju sli?an položaj u tržišnoj
privredi i dobivaju sli?ne ekonomske nagrade. Glavna klasna podjela je izme?u
onih koji posjeduju proizvodne snage i onih koji ih ne posjeduju. On razlikuje
4 klasne skupine u kapitalisti?kom društvu: posjedni?ka gornja klasa, „bijeli
ovratnici” (bez posjeda), sitna buržoazija i klasa manuelnih radnika. On
ne vidi razloga zbog kojega bi ljudi morali razviti zajedni?ki identitet. Nezadovoljni
pojedinac može reagirati na niz na?ina kako bi zbacio kapitalizam. Raspodjela
mo?i nije nužno povezana s raspodjelom klasne nejednakosti. „Položaj kolektiva
nižeg reda ili pojedinca u stratifikacijskom sistemu mjeri se razinom njihova
ugleda ili sposobnoš?u da se služe utjecajem” (Parsons, 1991:166). Status,
a ne klasa, ?ini osnovicu za formiranje društvenih skupina iz zajedni?kih
interesa i identiteta i jednaka klasna situacija ne pripada nužno istoj
statusnoj skupini. Statusna skupina se sastoji od pojedinaca koji imaju sli?ne
društvene ?asti. Njihova nazo?nost unutar pojedine klase i statusnih skupina
koje presijecaju klasne podjele može oslabiti solidarnost i klasnu svijest. Ni
jedna teorija ne može odrediti i protuma?iti odnos klasa, skupina i stranaka
jer je ono kompleksno i promjenjivo.

Klasa u kapitalisti?kom
društvu

 

 

Ve?ina
sociologa dijeli 3 glavne klase: gornja klasa- vlasništvo nad sredstvima
proizvodnje, srednja klasa- posjedovanje odre?enih kvalifikacija i niža
radni?ka klasa- posjedovanje manuelne radne snage. Oni se razlikuju po odnosu
na proizvodne snage i strategijama stjecanja ekonomske nagrade. Prema Parkinu
nagra?ivanje po zanimanju je posljedica potražnje za vještinama i stru?nosti na
tržištu. Klasna nejednakost je rezultat nejednakosti u ugledu nekog zanimanja
odre?enoj prema nagradi za to zanimanje. U radni?koj klasi nagra?ivanje je
povezano prema hijerarhiji vještina, tj. kvalificiranosti. Gledaju?i manuelne
ili „plave ovratnike” i nemanuelne ili „bijele ovratnike” sociolozi
primje?uju razlike u pla?ama, sigurnosti zarade i zaposlenja, benificija i
samoj kvaliteti života na strani bijelih ovratnika. Nadalje, u radni?koj klasi
postoji klasni identitet i interesi tvore?i osebujne subkulture. Ona prihva?a
život kakav jest, dok srednja klasa upravlja svojom sudbinom, te vlastitom
ambicijom može popraviti svoj položaj. Ona isti?e individualna postignu?a i
strategiju, nasuprot radni?koj klasi. Srednja klasa vidi društvo kao ljestvicu
po kojoj se mogu?e uspinjati, a ne kao strogu podjelu izme?u nadre?enih i
podre?enih gdje je prelazak te granice nemogu?. Vlasništvo, profit i tržište
imaju središnje mjesto u društvenom ure?enju. Uloge države i tržišta rada su
sekundarne i pod utjecajem mo?i kapitala. Putem poreza i socijalne skrbi, država
malo ?ini na raspodjeli dohotka. Mo? kapitalisti?ke klase odražava nejednakost
bogatstva i dohotka. Me?utim, mišljenje da privatno vlasništvo je bitna
determinanta raspodjele nagrada u kapitalisti?kom društvu postaje dvojbeno kad
se navedu primjeri iz soc. društava u kojima su proizvodne snage u državnom
vlasništvu.

Harry Braverman dokazuje
kako se klase u kapitalisti?kom društvu stalno razvijaju, pa nema smisla
stanovništvo definirati u neke slojeve. Proces formiranja klase uglavnom
usmjerava promjene u prirodi rada. „Kapitalizam uklju?uje maksimizaciju
profita, što rezultira akumulacijom kapitala” (Haralambos, 1994:88).
Proizvodni odnosi se dijele na dominaciju i podložnost. Kona?an rezultat je
dekvalifikacija radne snage, smanjenje njene kontrole i pla?a. Njihov je rad
degradiran eliminiranjem vještina zbog ?ega dobivaju nisku naknadu za rad.
Proces rada transformiran je akcijom za ve?om proizvodnoš?u, boljom kontrolom,
jeftinijom radnom snagom i ve?im profitom. Postoji unutargeneracijska
pokretljivost koja se mjeri uspore?ivanjem statusa pojedinca u više faza u
životu. Me?ugeneracijska pokretljivost se odnosi na društvenu pokretljivost
me?u generacijama, npr. prema statusu oca i sina. Dahrendorf dokazuje kako se
priroda klasnih sukoba izmijenila zbog visoke stope društvene pokretljivosti,
?ime ?e se solidarnost i intenzitet klasnog konflikta smanjiti. Silazna
pokretljivost tako?er doprinosi stvaranju jednakosti, unose?i konzervativne
elemente u društvene slojeve.

 

 

 

 

Društvena stratifikacija u socijalisti?kim
društvima

 

 

„Socijalisti?ka
ili komunisti?ka društva su društva u kojima se sredstva proizvodnje u
zajedni?kom vlasništvu. Marx je vjerovao da je javno vlasništvo nad proizvodnim
snagama prvi i temeljan korak k stvaranju egalitarnog društva”
(Haralambos, 1994:98). Klase ?e nestati i svima ?e biti zajedni?ki vlasni?ki
odnos prema proizvodnim snagama. No prepoznatljivi slojevi društva su nazo?ni u
svim socijalisti?kim državama. Tu postoji podudarnost izme?u nejednakosti u
nagra?ivanju po zanimanju, hijerarhije ugleda po zanimanju i razine stru?nosti
i kvalifikacije. Prema Wesolowskom, „premda društvena stratifikacija postoji,
nestanak klasa u marksisti?kom smislu je uklonio temeljni izvor sukoba”
(Haralambos, 1994:99). Premda postoji ekonomska nejednakost, ona je odre?ena
na?elom „svakome prema radu”. Udio pojedinca je odre?en kvalitetom rada.
Oni koji se nalaze na položaju vlasti, upotrebljavaju svoju mo? za dobrobit
društva. ?ilas smatra da velike razlike u primanjima dijele novu klasu, sastavljenu
od politi?kih birokrata, od ostatka društva. U jednopartijskoj državi,
politi?ki birokrati monopoliziraju vlast za promicanje vlastitih interesa.
Komunizam nije ispunio o?ekivanja zagovornika prema jednakosti, jer se
povlastice elite i dalje ne smanjuju.

 

 

Zaklju?ak

 

Sociolozi
svijet shva?aju prema vlastitim vrijednostima, utemeljenim na nazorima i
teoretskim perspektivama unutar discipline. „?esto se za funkcionalizam tvrdi
da se temelji na konzervativnoj ideologiji, a marksizam na radikalnoj ideologiji”
(Haralambos, 1994:101). Funkcionalisti?ka stajališta pružaju podršku i
opravdanje društvenoj nejednakosti. Smatraju da su red i stabilnost dobri za
društvo i pokušaj razaranja tog sistema smatra se štetnim. Marksisti?ke teorije
se zalažu za fundamentalne društvene promjene u suvremenim društvima.

Komunisti?ki
sistem je jedino pravedno i ispravno društveno ure?enje. Teorije stratifikacije
se temelje na ideologiji. „Podaci o razli?itim ishodima stratifikacije ozbiljno
upu?uju na analizu alternativa. Podaci o mogu?nosti društvenog rasta u uvjetima
ravnopravnijeg nagra?ivanja takvi su da se traganje za alternativama ?ini
izvanredno vrijednim truda” (Haralambos, 1994:103). Društvena
stratifikacija je pojava koja prati ljudsko društvo od samih po?etaka. Kroz
povijest su zabilježeni pokušaji promjene društva, borbe za jednakost i prava.
Razne ideološke teorije su prikazivale idealan na?in funkcioniranja društva u
kojem su razlike i neravnopravnost svedene na minimum. Takve teorije su u
praksi nemogu?e jer je u ljudskoj naravi da teži postizanju mo?i, ve?eg
vlasništva i višeg statusa od onog koje posjeduje. Ljudima treba neki tip
vlasti koji ?e ih voditi i usmjeravati njihove odnose i kretanja, jer bi u
stanju bezvlaš?a nastala pomutnja i kaos izazvan neodre?enoš?u granica i
pravila. Jednakost u društvu je vrlo teško, ako ne i nemogu?e posti?i u punom
smislu. Pojedinicima bi trebalo olakšati obrazovanje i mogu?nost razvijanja
vlastitih sposobnosti i kvalifikacija kako bi mogu?nost društvene
pokretljivosti bila ve?a. „Glavni funkcionalni problem što se ti?e odnosa
društvenog sistema osobe jest u?enje, razvoj i održavanje tokom životnog
ciklusa dovoljne motivacije za sudjelovanje u oblicima djelovanja koje društvo
cijeni i kojima upravlja” (Parsons, 1991:23). Pojedini poslovi bi se
trebali ocjenjivati na temelju uloženog truda i doprinosa zajednici, bez
predrasuda i stavljanja onih s ve?om ekonomskom mo?i u bolju poziciju koja
izrabljuje niže klase. Svi trebaju imati svoja prava i mogu?nosti za pristojan
život. Dakle, stratifikacija i podjela društva je sastavni dio života i
funkcioniranja, no neke temeljne postavke i nepisana pravila bi se trebala
izmijeniti i poboljšati kako bi društvo bilo ravnopravnije i uskla?enije. U
današnjem svijetu takav primjer je demokracija, koja idealno prikazuje jednaka
prava i temelje slobode dostupne svima, no vrlo ?esto ta prava su iskrivljena i
nedostupna ljudima svih socioekonomskih položaja na korist vladaju?eg sloja
društva.

 

 

 

 

Literatura:

1.     
Haralambos,
Michael – Robin Heald (1994.) Uvod u
sociologiju. Zagreb: Globus

2.     
Kuva?i?,
Ivan (1990.) Funkcionalizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed

3.     
Parsons,
Talcott (1991.) Društva. Zagreb: Biblioteka August Cesarec